Lapsus memoriae

Dobrodošli na moj blog


29.10.2012.

Strah od slijetanja

Pomalo kasno u životu nadoknađujem neke stvari. Eriku Jong ljudi su čitali još u srednjoj školi. Kad je to kurac, pička, govno, sisa bilo nešto strašno hrabro za reći. Kad su se sa njenom lažnom hrabrošću kukavice identifikovale. I drago mi je što sam je čitala baš sada. Kad sam iza kurca, pičke, snošaja i drkanja uspjela da vidim da ta žena priča o vječitoj rastrganosti dva dijela ličnosti, usudila bih se reći, ne samo ženske. O jednoj željnoj hedonizma, avanture, uživanja u svakom momentu svoga života i druge, spremne žrtvovati sve za sigurnost. Kontrola straha - straha od neuspjeha. To je Strah od letenja. Bojiš se, a ipak letiš. Ja nemam strah od letenja. Ja čak volim da letim. Kada bih jednom riječju mogla opisati svoj život, to bi bila riječ Aerodrom. Mjesto susreta, dolazaka, odlazaka, gužve, veselja zbog putovanja, avanture. Ja nemam strah od letenja. Lijepo je letjeti. Kad uzletiš, otisneš se od zemlje i nešto u tvom stomaku, nalik na ljubav, progovori. Neki leptirići nalik onima koji nam šapću da smo zaljubljeni. Ja imam strah od slijetanja. Od završetka putovanja. Od osjećanja da ti glava puca od pritiska, a ti nećeš biti u stanju da to izdržiš. Vraćanja kući. U sivilo. U neizvjesnost svog vlastitog života u kojem si prepuštena samoj sebi. Saznanja da sam prepuštena samoj sebi. Svaka buduća ljubav, liječi prošlu. Dolazi u neposrednoj vezi s njom. Često u potpunom kontrastu. U mom slučaju, uvijek u potpunom kontrastu. I gdje sam to sad skočila? Iz veze sa starijim muškarcem potpuno nesposobnim da se brine o sebi. Sa muškarcem neostvarenim. Onemogućenim da bilo gdje napreduje. Ozbiljno psihički bolesnim. Nestabilnim. U potpunosti ovisnog o meni. Sa muškarcem koji me naučio svemu. Možda i pogrešnom. Naučio kako izgleda veza. Posesivna. Kako izgleda seks. Grub. Kako dijeliti stvari. Moje je beskonačno uzimao. Nije imao ništa da da. Mislim i na materijalno. Povjerenje. Ovisnost. Gušenje emocijama. Pričanje bajki koje su se neskromno zvale "planovi za budućnost". S kojim nisam mogla izaći bez da se posvađamo. Ili da se on ne posvađa sa svim mojim prijateljima. Sa muškarcem koji mi je ubio samopouzdanje, iako sam sto puta jača od njega. I konačno, sa muškarcem sa kojim sam dvije godine svaku noć lijegala u krevet i nakon sveg tog sranja koje sam sa tolikim entuzijazmom gutala, kao da je švarcvald torta, uspijevala biti mirna. Mirna jer sam znala da će sljedećih osam sati moja glava ostati na njegovim grudima, njegova ruka će me grliti, a moja noga će biti prebačena preko njegovih prepona. I tako do jutra. Bit ćemo spojeni u jedno. Bit ćemo jedna osoba. I kad sam konačno smogla snage da prekinem ovu torturu, bila je to jedina stvar na kojoj sam mu bila zahvalna. Način na koji me je grčevito držao u naručju. Saznanje da sam mu potrebna. Iz veze sa takvim muškarcem ja sam skočila... Mnogi moji prijatelji smatraju da sam stvarno skočila. I pod tim osobito misle na društvenu ljestvicu. I jesam skočila. Priznajem. Od osobe koja nije u stanju brinuti se za sebe, ja sam našla osobu koja je to savršeno u stanju. Nakon uhljupa, ja sam našla uspješnog, mladog, ambicioznog i već ostvarenog bogataša. Koji jede po skupim restoranima, vozi preskupo auto koje samo ja mrzim, a svi ostali mu se dive. Jebeni Batmobil, demonstracija moći koja se grebe po neasfaltiranim cestama i prolazi ulicom punom gladnih demonstranata. Koji putuje najmanje jednom mjesečno. Koji je u svim jebenim odborima, upravnim i kakvim već ne, koje čovjek može zamisliti. Koji je direktor. Koji hoda u dizajnerskim odijelima. Kojeg svi vole. I kojem se svi dive jer je sve to izgradio isključivo svojim trudom i radom koji će skoro pa ostati upisan u historiju. U neku historiju sigurno hoće. Čovjeka koji je sve to, ali i koji me naučio kako se ne moramo posvađati svaki put kad izađemo, nego nam je svaki put sve bolje i bolje. Čovjeka koji voli moje prijatelje iako zna da ih je dosta poprilično opaljeno. Koji mi piše lijepe stvari. Koji dotrči kad sam ja uplakana i meni je loše. Koji me smiri svojim prisustvom. Uz kojeg nema briga. Uz kojeg svaka stvar nije povod za raspravu, već povod za smijeh. Koji je ponosan na mene. Koji je, na kraju krajeva, odabrao mene, ne ja njega. Koji mi je rekao "volim te" na mom jeziku. Na jeziku koji ne poznaje. Koji je svoj. Samostalan. I voli mene. Svoju. Samostalnu. Koji me naučio šta je vođenje ljubavi. Nježno. Pažljivo. Lijepo. Sa kojim je sve moguće. Koji puno želi i koji puno daje. I koji kad legnemo u krevet, okrene leđa i zaspi snom pravednika. Daleko od mene. Na drugom kraju lađe od kreveta. Koji ne ovisi o meni. Koji ne želi da budemo jedno biće, već dva koja se vole. Ali i dalje dva. I moj strah od odbačenosti. Moj strah da sve to nije dovoljno i da će daljina ubiti sve. Kao što i blizina ubija sve. Sve su stvari osuđene na smrt. Svaki let mora da se prizemlji, a to je uvijek teško, s mukom, glavoboljom od koje puca glava. I na koju ne mogu da ne mislim onog trenutka kad sjednem u avion i poletim. Koja pokvari sve. I polijetanje i let. Jer je nužna. Neminovna. Zato imam strah od slijetanja. Kad bi samo postojao jedan dugi, beskonačni let. Let koji se nikada ne bi prizemljio.

06.05.2012.

Starenje, gubljenje nevinosti, simboli i tako to...

Kako i sam naslov kaže, ovo je post ni o čemu. I o svemu pomalo. O protoku vremena najviše. Gledala sam nedavno jedan kratki film, jedne mlade redateljice. O djevojci. Djevojci koja se upravo sprema da izgubi nevinost. Tušira se. Posprema stan. Najobičniji mogući dan. I onda dolazi on. Samo neki bezimeni tip. Tip s kojim je odlučila izgubiti nevinost. Nikakav momak. Nikakva ljubav, romantika i tako to. Lik sjeda i pita je:"Jesi li sigurna? Ali pamtit ćeš me do kraja života." Ona ga pogleda i sa glasom punim ubjeđenja, kao da priča o ispijanju kafe kaže:"Neću, neću." Odrade se, bez romantike, bez ičega. On ode. Ona se istušira, raspremi posteljinu. Kraj. Razmišljala sam puno o tom kraju sa raspremanjem posteljine. Izgledalo mi je kao pogrešan kraj. Bilo bi mi nekako značajnije da je onako istuširana, nakon što je on otišao legla i posmatrala crvenu mrlju na čaršafu, umjesto što je uklonila dokaze. Meni je zvučalo logičnije. Do neki dan. Otišla sam na zasluženi prvomajski odmor. Na mjesto gdje sam išla dok sam bila tinejdžerka. Tu smo svi nekada ljetovali. Ekipu s kojom sam se tada družila nisam vidjela mnogo godina. Nekako smo se razbježali, životni putevi se razišli. Neke od njih sam tada ponovo srela. I požalila. Sa raskalašenog derneka na kojem su treštali narodnjaci i prosipala se rakija, pobjegla sam u šetnju. Sama. Da ne gledam. Idući stazom uz obalu jezera, vidim dva muškarca. Idu prema meni. Prepoznam jednog, kao kroz maglu. Čini mi se da smo se družili nekada. Ipak, nisam sigurna. Odlučim ih zaobići. Ipak, muškarac prepozna mene i dođe da se srdačno pozdravi. Čuo je za mene, kako sam uspjela u životu i tako to. Mučno mi je. Klimam glavom samo da to što prije završimo. Pijan je i trabunja gluposti. Da ga prekinem, pružim ruku njegovom prijatelju, da se upoznamo. Prijatelj mi pruži ruku i nasmije se:"Zdravo, A..." Šokira me to što mi zna ime. Zagledam se malo bolje i shvatim - to je muškarac s kojim sam izgubila nevinost. Nikakve pompe nije bilo. Nikakvog kontempliranja nad krvavim čaršafima. Tuđi krevet, tri osobe spavaju preko puta, poredane u vreće kao sardine. Hladnoća i nepodnošljiva vlažnost vazduha. Ničega se više ne sjećam. Ni sebe, ni njega.

23.04.2012.

Past tense

Nekada sam se radovala sajmu knjige i bila spremna gladovati narednih deset dana, samo da kupim neke nove knjige. Žudila sam za znanjem. I nisam bivala gladna do kraja mjeseca. Sad sam gladna deset dana prije kraja mjeseca, imam dug od sto pedeset maraka i nemam para ni da platim ulaz na sajam. Nekada sam se zaljubljivala u ljubav. I u svakom muškarcu pronalazila predivne stvari zbog kojih bih mogla biti s njim u vezi. I onda sam pronašla jednog s kojim sam shvatila da od govana ne možeš napraviti pitu. Sad mislim da su svi govna. Ne mislim, nego se bojim. Nekada je sve bilo lako. A to nekada je bilo prije samo tri godine. Jebeno odrastanje. Jebeni život.

23.04.2012.

Dotaknuti patos

Opšte je poznato da s poda ne možeš pasti. Često govorim kako sam prestala biti pesimista onoga momenta kad sam shvatila da to nije istina. To je, naime, u proljeće 1995. godine, dokazao i moj komšija koji je sjedio na podu svog stana na desetom spratu, kad je u njegov stan gruhnula granata i sa poda ga preselila u kuhinju njegove komšinice na sedmom spratu. U tom momentu, komšinica je upravo pravila kafu. Kafa je upravo vrila i komšinica je bila spremna, sa kašičicom podignutom u zraku iznad džezve da odvadi kajmak u fildžan, kad su kompletna tri sprata gruhnula u njen stan. Iz gomile krša, šuta, prašine i betonskih dijelova, ustao je komšija, bez ijedne ogrebotine i rekao:"Ćao komšinice, evo ja svratio na kafu." Mnogo godina kasnije, dičila sam se tim svojim optimizmom. Kad god ti je loše - napravi od toga vic. Razveseli ljude svojom patnjom. To mi je postao stil komunikacije jer sam oduvijek mrzila kad mi drugi ljudi prenose svoju negativnu energiju. Moji prijatelji su to nazvali sadaka humor. I sadaka humor je funkcionisao dugo. Štitio me da ne dotaknem patos. Vrlo funkcionalno. Da se ne propuntam komšinici na sedmi sprat. Da usput ne uganem nogu, ili izgubim glavu. A onda se jedan dan, a da ni sam ne znaš kako, nađeš u komšinicinoj kuhinji i shvatiš - Ups, ja se propunto. I to direkt u komšinicinu spavaću sobu. Dok ona spava i ne konta šta se dešava. E, sad - nit probuditi komšinicu, nit otići bez pozdrava, pa onda sjedneš i čekaš da se komšinica probudi. Nisu te stvari u tvojoj moći, a ti ispaštaš. I u tom momentu ti se vrati pesimizam. Sam, u tuđoj kući, a nemaš pojma kako se izvući iz te situacije, nit imaš ikoga da ti pomogne. Da si normalan, probudio bi komšinicu, ali sva sreća pa nisi normalan, već i u takvim situacijama obazriv. Toliko da se nikad ne zapitaš da li je to komšinica možda mrtva pa se ne budi? I onda se i ti uhvatiš u patosu. Na patosu. I vrati ti se sav pesimizam za koji si mislio da se nepovratno izgubio.

02.02.2011.

Fin

Ovaj kraj bih možda mogla i da preživim, ako se nađe neki slučajni internetski prolaznik, besposlen, kao i uvijek, da sluša moje tipkanje. I tako noćima... Jer danju moram da spavam. Da se učinim dovoljno beskorisnom da bih na kraju mogla da se kritikujem zbog toga i krenem dalje.
Jeste li ikada morali ostaviti bespomoćno novorođenče, zamotano u deku, u sred decembra, ispred nečijeg tuđeg stana? Niste? Ali sigurno ste to gledali u filmovima. Tim krivcima za većinu suludih ideja koje imamo...
I ja sam to gledala u filmovima... i još sto načina kako da živim ispunjen život. A neko za to mora da plati... Neko, bespomoćan kao novorođenče iz filma u decembarskoj noći.

01.02.2011.

Blog je...

Blog je kad želiš sa svima da podijeliš ono što te muči, a ne želiš ispasti slaba.
Blog je prostor za javnu intimu.
Blog je nekadašnja glavna gradska ulica, koja je promjenom urbanističkog plana i gradnjom velikih staklenih nebodera i poslovnih prostora na drugoj lokaciji,  ubrzo postala prljavi ćorsokak.
Blog je super. I blogeri. Oni su kvaziutopisti. Oni su ostali u svojoj staroj ulici. Iako im je adresa stanovanja stakleni neboder, često ih još možete vidjeti tamo, u svojoj staroj ulici, kako stoje i gledaju odraz svog lica u prljavoj lokvi.

18.11.2010.

Lapsus 1

18.11.2010.

Neke izjave ne smiju da se zaborave

Moja prijateljica nedavno je, u nastupu bijesa, pijanstva i raznih još opojnih supstanci, rekla rečenicu koja nije nimalo bila u redu, ali je ušla u našu mini antologiju.
"Tvoj mozak je samo praška na mojoj guzici."
Željela je time da kaže kako je mozak osobe kojoj je govorila mali. A zapravo je samo rekla kako je njen ego veliki.
Srećom, svjesna je toga.

29.08.2010.

Gubim razum?

Ili čitav svijet oko mene gubi razum?
Hiljade ljudi se nadiglo i preko interneta smišljaju okrutne kazne i zagorčavaju život ženi koja je iz (vrlo glupe) zajebancije bacila mačku u kantu za smeće, čitav svijet je bojkotuje, moderno je da je mrze, a Batko, monstrum s Grbavice kojem je klanje ljudi bilo zabava i koji je pekao novorođenčad u rerni, helikopterom nakon petnaest godina stigne u Sarajevo da mu "pravda" presudi.
E, de ti sad meni objasni, gdje tu zdrav razum?
Ja se prva nudim da na internetu smišljam svirepe i morbidne kazne za njega, a da zauzvrat internetski pomodari puste jadnu ženu na miru.

24.08.2010.

"gdje su psalmi, tu su i prokletstva"

Htjela sam da napišem nešto o cukama lutalicama... O tome kako ih ljudi masakriraju, tuku, mrcvare, truju.
O tome kako se oni zauzvrat drže u čoporu i prepadaju ljude... Kako ta zajednica nikako nije dobra. Kako zakon nikako nije dobar. Jer kad već zabraniš šintore, što je dobro, onda moraš napraviti i neki šelter da se te cuke zbrinu.
Eto, htjela sam, pa i pišem o tome. Ali o još nečemu sam htjela... A to nešto nikako da mi dođe. Da se artikuliše. Da pređe put od glave do ruke.
Eto, istina je da sam o svemu tome razmišljala večeras dok sam se vraćala kući. Šetnjom. Što nikada ne radim.
Ali šetala sam, htijući na momenat da se osjetim usamljenom. I uspjelo mi je.
Grad jeste mali, ali ne toliko kakav utisak odaje. I kako se to većini njegovih stanovnika čini. I kako se to meni čini u duge, radne, zimske dane.
Ona ja, koja sebe gleda izvana, ne može da se pomiri sa onom ja koju vidi unutra. A ona unutra, sa strahom i prezirom gleda na onu izvana.
Strašno.
Otišla sam da izvedem njegovog psa jer je on na putu. I usput oprala njegovo suđe. Spremila njegove stvari. Uredila njegovu kuću, sa puno pažnje i ljubavi. I usput pomislila kako savršeno može da izgleda ta kuća. I život u toj kući. Samo kad se on ne bi vratio s puta.


Stariji postovi

Lapsus memoriae
<< 10/2012 >>
nedponutosricetpetsub
010203040506
07080910111213
14151617181920
21222324252627
28293031